Na Festivalu mediteranskog filma Split prikazan je još jedan biser svjetske kinematografije – film Zlo ne misli koji je osvojio čak pet nagrada u Veneciji.
Ime Ryūsukea Hamaguchija možda neće biti poznato onima koji nisu pratili Oscare posljednjih godina ili koji nisu zaljubljenici u japansku kinematografiju, ali oni koji jesu, znat će da je ovaj Oscarom nagrađeni japanski redatelj napravio remek-djelo s filmom Drive My Car, za koji je i dobio Oscara za najbolji strani film 2022. godine. Njegov posljednji film, Zlo ne postoji (na japanskom Aku wa Sonzai Shinai, na engleskom Evil Does Not Exist), pokupio je pet od šest nagrada na prošlogodišnjem Festivalu u Veneciji, a ovoga tjedna je prikazan i u Hrvatskoj – prvo na Festivalu mediteranskog filma Split, a zatim i na Ljetnom kinu Tuškanac u Zagrebu.
Zlo ne postoji je kontemplativan, pomalo i usporen film, a površinski se bavi ruralnom sredinom nedaleko od Tokija, gdje ljudi vode normalan i miran život sve do dolaska velike korporacije koja želi iskoristiti njihovu šumu za glamping (glamorous camping) kamp. I dok mještani načelno nisu protiv, pokazuju iznimnu brigu za okoliš, što otvara cijeli niz tema o odnosu čovjeka i prirode, ali i korporativnog kapitalizma u odnosu na očuvanje okoliša i slobodu odlučivanja.
Sraz svjetova
Međutim, to su samo najosnovnije teme, razvidne bez pretjeranog grebanja ispod površine, ali da biste shvatili enigmatični kraj filma, morat ćete kopati duboko, duboko ispod površine. Taj završni rasplet razvija se kroz odnos lokalnog „svaštara“ Takumija (Hitoshi Omika) i dvoje predstavnika agencije koja želi izgraditi kamp u šumi.
Tu Hamaguchi predstavlja sraz svjetova – Takumi siječe drva, sakuplja čistu vodu iz izvora, pazi na šumi – dok dvoje zaposlenika donose nešto moderno i urbano; Takumi to razumije, ali upozorava svoje goste da moraju biti oprezni s prirodom, jer priroda je drugačija od njih – ona je vrlo kompleksna. Istovremeno, vidimo kako se Takumi brine o svojoj kćerki, Hani (Ryo Nishikawa), koja u jednom trenutku na samom kraju filma nestaje u šumi u kojoj je skupljala perje ptica za seoskog načelnika, koji je njihov dobar prijatelj.
U tom trenutku, film najednom prestaje biti filozofska drama o odnosu prirode i suvremenog, urbaniziranog društva i pretvara se u enigmatičnu potragu, usred koje Takumi svojim gostima objašnjava kako jeleni, koji žive u šumi, nisu opasni, osim kada im lovci ubiju mlade ili ih rane, što ih pretvara u bijene životinje koje mogu napasti i ljude. I u toj kratkoj paraboli, gotovo samurajski smireni Takumi objašnjava sam kraj filma i raspravlja o naslovu Hamaguchijevog filma.
Postoji li zlo? Jesu li ljudi intrinzično zli, ili tek postaju zli kao i životinje? Takumi afirmira stav da životinje nisu zle, on brani prirodu u svoj njezinoj veličini i ljepoti. Pokazuje kako priroda, koliko god potencijalno bila opasna i ponekad okrutna prema nama, nije zla i kako je zlo konstrukt, zapravo nužnost, jer priroda reagira samo kada ju mi, ljudi, „napadnemo“. To je metafora jelena, a koja se u konačnici na tragičan i fantazmagoričan način, u maniri najboljih konfuznih scena iz radova Davida Lyncha, preslikava i na samog Takumija.
Gledateljev angažman
Film je u tehničkom smislu realiziran besprijekorno i bez imalo sumnje možemo ga, u tom aspektu, svrstati pod art film, iako je ovo daleko od arthouse radova Tarkovskog ili Kieślowskog u doslovnom smislu. Rad kamerom je maestralan i Hamaguchi je još jednom, kao i u svom prethodnom filmu, pokazao da je sposoban prezentirati svoju viziju kroz osjećaj, uz vrlo malo dijaloga i vrlo malo toga što je nama, kao gledateljima, servirano, tražeći od nas angažman pri gledanju.
Naravno, Zlo ne postoji dodatno je slojevitiji i filozofski kompleksniji od filma Drive My Car, ali Hamaguchijev način prikazivanja priče prilično je evidentan i neovisno o tome slagali se vi s njegovom idejom, ne možete mu oduzeti iznimnu vještinu. Uz to, glazba koju je radila Eiko Ishibashi pun je pogodak i doprinijela je izgradnji atmosfere filma, kao i boje koje je snimatelj Yoshio Kitagawa izvanredno kombinirao s atmosferom filma.
Sumarno, Zlo ne postoji malo je poznato remek-djelo koje svakako vrijedi pogledati i neupitno je jedan od najboljih filmova koji ćemo pogledati ove godine, ali i jedan od najkompleksnijih i najizazovnijih.
